ponedjeljak, 28.09.2020.

Jesam li ti pričao o oblacima?



Dok prosipaš se
I raširenih ruku plešeš
Milje nestaju lakim odmahom.

Da!
Dug je put
Preko tračnica.

Hvataš posljednje vlakove za Paris
I zamišljaš kako te nose ulice
Na svojim starim rukama;
Kako ti uljane svjetiljke uzimaju lice
Poljupcima veselih plamičaka.

Oblacima dodiruješ
Davno izgubljene igračke,
Upijaš tople kapi kiše.
Pijesak prolazi kroz sat.

I dok sve oko tebe juri
Smiješ se zatvorenih usana.

| 08:00 | Komentari (1) | Isprintaj | #

utorak, 24.02.2015.

Prekretnica



Možda ti se ovo učini čudnim. Ni sam nisam siguran zašto imam potrebu napisati ga baš osobi koja me ne poznaje. Ili poznaje?! Ne znam. Možda ni ne želim znati jer nije bit onoga što prožima ovu noć čiji sam zarobljenik. Ali bilo je to jedno drugo vrijeme, i vraćanje starom teksu. Tekstu koji je bio tvoj pratilac, putnik namjernik unaprijed otisnut u tvoje odluke.

Prekretnice...

Prsti su mi se teško odlučili na ovo, dodirivali su tipke da bi se u idućem trenutku plašljivo povukli. Sasvim oprezno, propitujući ispravnost odluke. Lakše je u ovom trenutku sebe izostaviti iz toga i pokušati igrati ulogu promatrača. Kao da time negiram donesene odluke i prepuštam se struji divlje rijeke. Nekontrolirano? Ne, iako bih volio to. Jednostavno, prepustiti se i živjeti samo u sada. Nikada kalkulirati, mjeriti, kontrolirati sve mogućnosti kako bi unaprijed odredio tok, usijekao krivudave puteve, i točno zapamtio svako skretanje prije početka putovanja. Jer ne želim to. Ne želim određeni tok, ni krivudavi put čija skretanja poznajem.

Oprosti, na trenutke i meni djeluje čudno sve ovo... Stoga ne uzimaj mi za zlo što sam se nasmiješio.

Izgubio sam se u riječima. Ne, ne... Ne mislim na ovo što pišem ili sam prije pisao. Nisam siguran ni da li sam usredotočio pažnju u ono prije i što je odredilo. Ili na ovo sada, istrgnuto sjećanje ponovno doživljeno uz jedan stari tekst, uz jedno staro putovanje. Tuđe, a opet jednako moje. Zar se ne vidimo svi u tuđim tekstovima? Samo da bi spoznali da svi su isti dok gledamo ih kroz oči. Zrcalne slike onoga što smo kroz život ponijeli sa sobom. Sva iskustva, sva vaganja, sve slike... I tada, na trenutak kao da su riječi ipak nešto više, nešto što nas tvori, nit tkanica onoga što stvarno jesmo ili bi željeli biti. Naši strahovi, nadanja, naš život, naši udisaji... Krijesnice u mraku? Ako zatvorim oči hoću li ih vidjeti?

Znam da djeluje suludo... Ali zar ne djeluje sve ukoliko tako želimo vidjeti?!

Ni ovo sada ne znam kome govorim, tebi ili sebi. Ili svima? Kao da pokušavam objasniti ono što je svima poznato, blisko. Nešto istovremeno određeno i neodređeno. A na kraju opet dovoljno daleko da žudimo za objašnjenjem. Čujem tihi glas u glavi koji vodi ovu noć. Ne uistinu, ali tu je, mogu ga osjetiti. Ako se dovoljno potrudim mogu ga i zamisliti, a potom dodirnuti. I dodirnuo sam ga večeras ponovno.

Da, hodio sam onim starim stazama i izgubio se na njima ponovno kao i prije. Iako nisi znala, niti je imalo potrebe, kao što možda ni sada nema potrebe...

Zamisli jedno sjećanje, pusti omiljenu muziku. I zamisli sada ono što ga je obilježilo. Raskršće i izbore koji ti se pružaju, i kako svaki taj izbor ponaosob nemilosrdno kida druge mogućnosti. Zamisli i neodlučnost u tome trenutku. A sada zatvori oči. I sjeti se, kao što se i ja sjećam... Prvog pokreta. Da, onog pokreta prije odluke. Onog što napravila si nebrojeno mnogo puta s tolikom željom uz drhtaje, a opet nijednom. Jer pokret je bio u tebi.

Rijetki su oni koji nas na neki čudan način dodirnu i pomognu u odlukama a da to ni ne znaju... Možda je ovo samo zahvala?

Poput dalekog stranca koji hodi rubom litice. Ne vidiš mu lice. Pokušavaš prići bliže, u početku bojažljivo, nesigurno. I tvoj korak je sve bliži i bliži. Tvoja odluka je tu negdje. Osjećaš to. Ubrzaš pokušavajući sustići stranca. I uspiješ. Hvataš ga za ruku. On se okreće nakrivljujući glavu kao da razumije. Gledaš ga u lice, u njegovu masku kojom se okrilio. Njegovu masku? Cijelim tijelom ti prostruji čudna misao i odjednom shvatiš da maska je nekoć pripadala tebi. Dotakneš ju. I pustiš prste da klize sasvim nježno pokušavajući upiti glatkoću. Pokušavaš pronikuti iza, u oči. I kao na zapovijed maska nestane. Gledaš u svoje lice.

Ti Razumiješ!

Valovi divlje uzvrate u podnožju dozivajući tvoje ime. I znaš da moraš poći. Jedno ti zauvijek će nestati na toj litici.

I nestalo je.

Kao što sam i ja konačno kao i tada prihvatio jedno od svojih nestajanja. Prekretnicu! Vrijeme je.

Podsjetila si me kako je to gledati u zvijezde očima dječaka!

| 21:00 | Komentari (1) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>